Gitara

Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica. Zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se lijevom vrši pritisak na žice na vratu gitare čime se dobijaju različiti tonovi. Vrste gitara su:

·         Klasična gitara (6 žica) - isto poznata kao Španska gitara. Prve tri žice su od najlona, dok tri zadnje su od metala (bronza, čelik itd). Vibriranje gitare se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco muziku.

·         Akustična gitara (6 ili 12 žica) - isto kao klasična. Svih 6 žica su od metala. Popularna za blues, narodnu i rock muziku.

·         Polu-akustična gitara (obično 6 žica) - nešto između akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, mehki zvuk. Popularna za jazz, fusion i rock muziku.

·         Električna gitara (6,7,8,12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću elektromagneta (pickupa), tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Elektroakustična gitara je zapravo akustična gitare sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala. Razvila se u 20. vijeku i postajala sve popularnija kroz blues, rock i metal muziku.

·         Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili više žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu muzike, iako se ponekad koristi kao i solo instrument. Iako ovaj instrument pripada familiji gitare, muzičari ga često ne svrstavaju kao gitaru, nego kao nezavisan instrument. Ujedno se i većinom jednostavno zove električni bas.

Dijelovi gitare

Čivija je mehanizam koji se montira na glavu gitare. Čivija ima isto koliko i žica i uglavnom su od metala, neki primjerci imaju ukrasnu plastiku ili neki drugi materijal na mjestu gdje se hvata prstima. Prave se ili pojedinačno ili po tri na jednom postolju a u zavisnosti od modela mogu biti lijeve i desne. Pored svima poznate namjene, da preciznim štelovanjem naštimaju žicu, imaju još jednu manje poznatu ali ništa manje važnu funkciju a to je da istoj toj žici nedaju lako da se raštimuje.

Glava je prvo dio vrata a tek poslije dio gitare. Njome se vrat završava. Glavna i jedina uloga joj je da nosi čivije. Proizvođači ih nerijetko koriste za samoreklamiranje ispisujući po njima ime firme, modela...

Gornja kobilica je jedan od najmanjih dijelova na gitari. Zove se gornja jer je vizuelno sa gornje strane. Ona predstavlja gornju granicu između dva dijela žice, onog koji ne treperi i onog koji treperi dok se svira. Uglavnom se prave od plastike iako mogu da budu i od plemeniti hmaterijala, naprimjer slonove kosti. Veoma je bitno kakvi su i kako su postavljeni prorezi kroz koje prolaze žice. Pored toga što žice treba da budu podjednako udaljene jedna od druge bitno je i koliko će biti udaljene od vrata gitare.

Vrat kao jedan od važnijih i osjetljivijih dijelova često je miljenik vlasnika gitara. Na njega stalno djeluje sila kojom žice teže da se vrate u nenapeto stanje a dodatno naprezanje nastaje tokom sviranja. U odbrani od naprezanja vrata pomaže čelična šipka koja prolazi kroz njegov centar. Vrat se kod akustičnih gitara skoro po pravilu lijepi za rezonantnu kutiju koja je ujedno i tijelo gitare.

Prag odnosno pragovi su specijalno profilisani metalni komadi koji se utiskuju u tanke kanale na površini drveta sa gornje strane vrata gitare. Najčešće se prave od čelika ili mesinga. Brzo se habaju pošto su pri sviranju izloženi velikom trenju kontaktom sa žicama koje su takođe od metala. Aktivniji gitaristi ih mijenjaju svakih par godina

Otvor na rezonantnoj kutiji ima namjenu prolaza zvukova iz same kutije. Rezonantna kutija sem primanja vibracija fizičkim putem, preko vrata s jedne i donje kobilice s druge strane, hvata zvuke sa žica i kroz otvor. Kutija kroz isti taj otvor, svojom akustikom i sposobnošću pojačavanja, kao kroz bass refleks izbacuje tonove napolje znatno glasnije nego što bi se žica inače čula.

Žice na gitari se prave od čelika ili plastike.Ima ih ravnih i motanih.

Donja kobilica se može opisati kao i gornja kobilica s tim što ima još po neki dio,osobinu i ulogu. Pored plastičnog dijela preko koga se žice prelamaju (kao na gornjoj kobilici) postoji i drveni komad koji ustvari nosi taj plastični dio, a pored toga služi za zakačinjanje početka žice. Ljepši modeli za kačenje žica koriste klinove. Za donju kobilicu na akustičnoj gitari (gdje ne postoji mogućnost nekih podešavanja) veoma je važno gdje se postavi. Radi se o dijelovima milimetra,ako se to ne uradi kako treba naizgled sve je u redu, ali gitara nikako ne može tačno da se naštimuje.

Rezonatna kutija na akustičnim gitarama igra uloge tijela gitare, ali zvučnost je njen glavni zadatak. Izrađuje se od drvenih ploča nalik debelom furniru i posebno profilisanih letvica koje služe za ojačanje. Sve se to lijepi, a zbog svoje konstrukcije veoma su osjetljive i kao takve ih treba čuvati. Neki modeli akustičnih gitara umjesto drvenog imaju plastični donji dio rezonantne kutije. Ova karakteristika uglavnom se javlja na kvalitetnijim gitarama.

Historija

Gitaru u Evropu donose Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. vijeka, odnosno nakon 10. vijeka kada se u Španiji prvi put javlja ime gitara. U muzici prva osoba koja je donijelalutnju (Al-U'd) instrument sličan gitari u Evropu smatra se Abul-Hasan Ibn Nafi, poznatiji kao Ziryab koji je bio student Ishaqa al-Mawsilija uglednog muzičara na dvoru abasidskih kalifa Harun er-Rašida i Ma'muna u današnjem Bagdadu. Zyryab je 822. na poziv kalife Abd-Al-Rahmana II iz Bagdada došao u Cordobu prijestolnicu novoosvojene Al-Andalus (Španije). Sa sobom je donio muzičko majstorstvo i dobro poznavanje muzike. Tamo je postao veoma poznat i otvorio je muzičku školu. Živio je u Cordobi do kraja svog života mijenjajući muzičku historijuAndaluzije (Španije) i Evrope zauvijek.

Gitara u vrijeme renesanse

Renesansa je bio kulturni pokret u Evropi koji je obuhvatao vrijeme od 14. do ranog 17. vijeka. Do ovog vremena svi muzički instrumenti koje su Arapi donijeli u Evropu su prihvaćeni širom kontinenta. Ovo vrijedi za lutnju i gitaru. Do početka 13. vijeka bile su dvije vrste gitara. Jedna vrsta je bila poznata kao maurska gitara (guittara moorisca). Ova gitara je imala široki vrat, zaokružen zadnji dio tijela gitare i nekoliko otvora za zvuk. Druga vrsta je bila latinska gitara (guittara latina), a ova je ličila na današnju gitaru sa užim vratom i samo jednim otvorom za zvuk. Od ove dvije vrste gitara se razvija nova gitara koja se zvala vihuela.

Do kraja 17. vijeka vihuela i lutnja su bile popularnije od gitare. Dvorovi u Portugalu i Španiji su više voljeli vihuelu i lutnju nego bilo koji drugi muzički instrument skoro 200 godina.

Gitara je smatrana jednostavnim instrumentom koji su koristili niži staleži za pratnju popularnih pjesama tog vremena. Ovo se promijenilo nakon što je opala popularnost lutnji jer je imala previše žica, bilo ju je teško štimati i svirati. Vihuelu su zamijenile gitare sa četiri žice i gitare sa pet žica.

Objavljene su značajne zbirke muzičkih djela na ovim instrumentima od strane gitarista-kompozitora: Alonsa Muddarre, Luisa Milana, Luysa de Narvaeza, Diega Pisadora, Miguela de Fuenllane, Estebana Daze u Španiji, Guillauma Morlaya, Simona Gorliera, Adriana Le Roya, i Gregoira Brayssinga u Francuskoj.

Gitara u vrijeme baroka

U umjetnosti barok je bio zapadna kulturna epoha koja je obuvatala vrijeme od 1600. do 1750. Bio je izražen kroz dramu, ukrašavanje, veličanstvenost u skulpturi, slikarstvu, književnosti,plesu i muzici. Početkom 18. vijeka gitara se više poštovala i mnogi dobri kompozitori-svirači su počeli pisati muziku za ovaj instrument. Barokna gitara je preteča današnje gitare. Bila je manja i lakša nego danasnja gitara, imala je žice napravljene od čvrstog vlakna životinjskog porijekla. Ova gitara je obično imala pet glavnih žica, a gdje je prva žica bila samo jedna dok su ostale četiri žice stavljane u parovima.

Prema objavljenim muzičkim izdanjima iz tog vremena neki svirači su voljeli štimati donju jednu ili dvije žice u oktavi, dok su ostale žice u parovima štimane u unisonu. Tokom baroknog perioda svirači i kompozitori su njegovali i razvijali gitarsko znanje na dvorovima princeza i kraljeva. Pravljene su gitare sa mnogo više ukrasa nego ranije, a ljudi koji su ih izrađivali su bili vješti i veoma poznati poput Antonija Stradivarija koji je i sam napravio neke od gitara.

Kao u Renesansi tako je i u baroku gitara bila često korištena kao i danas za pratnju pjevaču ili manjoj grupi. Bilo je mnogo objavjavljenih značajnih muzičkih zbirki za gitaru tokom 17. i 18. vijeka koje su sadržavale kontrapunktal kompozicije kao i one koje imale gitarsku ritmičku pratnju izmjenjivanu sa kontrapunktal kretanjem sviranim sa prstima desne ruke.

Značajni svirači-kompozitori baroknog perioda su: Gaspar Sanz, Santiago de Murcia, Francisco Guerau, Lucas Ruiz de Ribayez u Španiji, Robert de Visee, Francois Campion, Francois le Cocq u Francuskoj, Domenico Pellegrini, Giovani Battista Granata, Francisco Corbetta italijanski virtuoso koji je proveo većinu svog radnog života u Francuskoj i Angiolo Michele Bartoloti u Italiji.

Gitara u vrijeme klasike

U historiji gitare, klasični period je obuhvatao vrijeme između 1750. i 1820., a obuhvatao je muziku Josepha Haydna, Mozarta i ranog Beethovena. U to vrijeme opala je popularnost gitare zbog promjene muzičkih ukusa i mode. Kompozitori koji su svirali gitaru su bili rijetki, a profesionalci i amateri iz viših slojeva društva su počeli više da sviraju "sofisticiranije" žičane instrumente: harpsikord, violinu i violončelo. Međutim, gitara nikad nije izgubila na svojoj popularnosti u Španiji.

Pri kraju ovog historijskog vremenskog perioda u razvoju gitare sama gitara je doživjela velike promjene. Prvo je dodata šesta žica, a ne zna se kad se ovo tačno desilo. Sljedeće je bilo to da je se unaprijedila tehnologija pravljenja gitarskih žica. Do kraja 19. vijeka gitara sa šest žica zasjenila je sve druge vrste gitara i postala najzastupljenija. Vrat na gitari je postao duži, a dio vrata gitare na kojem se svira je uzdignut i proteže se do zvučnog otvora. Gitarska polja su podijeljena i pričvršćena sa 19 metalnih graničnika, a samo tijelo gitare je uvećano. Tanje žice su pravljene od čvrstog materijala životinjskog porijekla koje su poslije drugog svjetskog rata zamijenjene sa izdržljivijim najlonskim žicama. Bas žice su pravljene od metalnih materijala omotanih u svilena vlakna (danas pravljene od najlonskog materijala).

Poznati kompozitori-gitaristi iz ovog vremena su: Ferdinando Carruli, Mauro Giuliani (Italija), Fernando Sor (Španija).